U kinematografiji, kaže Nanni Moretti u svome prvom dugometražnom djelcu, glumci predstavljaju buržoaziju, slika je proletarijat, a filmska glazba je sitna buržoazija što vječno i neodlučno oscilira između njih. Jasno je kao dan, gledajući stvari iz zafrkantske Morrettijeve perspektive, da je slici sudbinski predodređeno preuzeti vlast u filmu nakon duge i teške borbe.

A da to nije uopće tako, da slika ne vrijedi tisuću riječi, i da bez kvalitetnog scenarija nema dobroga filma, može se naučiti čitajući Vukovićeve recenzije skupljene u ovoj knjizi.

Naučiti se može još štošta: da je Bergman svojevrsni duhovni egzibicionist, da je u njegovoj”Tišini” sve prljavo, mučno, ljigavo i ljepljivo od omare kojom se u filmu ističe opći ugođaj te čudovišne oaze, da nakon gledanja bilo kojeg Fordova filma čovjek izlazi iz kina sa smiješkom na usnama, i bar je nešto bolji, plemenitiji i dobroćudniji nego što je bio prije ulaska u kino, da sudbina Džimija Barke nije sudbina ojađenog čovjeka, to je sudbina lutke od kartona, i da se nikoga osobno takav Džimi Barka uopće ne bi trebao ticati… Vukovićev iskričavi stil hvalili su mnogi, a danas se mirne duše može reći da nijednog domaćeg filmskog kritičara (u vremenskom razdoblju zadnjih tridesetak godina, a možda i dulje), ne možemo staviti u istu rečenicu s njime.

Projekt “NEED2READ” je sufinanciran sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda te Ministarstva kulture i medija.

Sadržaj emitiranog materijala isključiva je odgovornost Otvorene medijske grupacije.