Već od svoje rane mladosti, možda od pete ili šeste godine, znao sam da ću kad odrastem postati pisac. Otprilike između svoje sedamnaeste i dvadeset i četvrte godine nastojao sam posvetiti se drugom poslu, ali radio sam ga potpuno svjestan da činim nasilje nad svojom pravom prirodom i da ću se prije ili kasnije morati prihvatiti pera.

Bio sam drugo od troje djece svojih roditelja i između mene i moje braće ispriječila se razlika od pet godina s obje strane, a oca jedva da sam i poznavao prije nego navrših osmu. Zbog toga, a i nekih drugih razloga, osjećao sam se pomalo osamljen pa je to uskoro u mene urodilo odbojnim vladanjem te baš nisam bio jako obljubljen među svojim školskim drugovima.

Izmišljao sam priče i razgovarao sa zamišljenim osobama, kao što rade sva osamljena djeca, pa mislim da su od samog početka moje literarne ambicije bile povezane s mojim osjećajem da sam odbačen i podcjenjivan. Znao sam se s lakoćom izražavati i nisam se bojao suočiti s neugodnostima pa sam osjećao da me je to začahurilo u neku vrstu mog vlastitog svijeta u kojem sam mogao podnijeti sve svoje neuspjehe u svagdanjem životu…

Projekt “NEED2READ” je sufinanciran sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda te Ministarstva kulture i medija.

Sadržaj emitiranog materijala isključiva je odgovornost Otvorene medijske grupacije.